gianni tacconella

1. Recite nam nešto o sebi: odakle dolazite i kako ste se počeli baviti stripom.

Prije svega, od srca hvala na ovom intervjuu! Oduvijek znam da je Alan Ford iznimno voljen u zemljama bivše Jugoslavije, i ta mi je činjenica uvijek bila vrlo draga. Živim i radim u Torinu, u Italiji. Od mladosti sam slijedio umjetnički put: najprije umjetničku gimnaziju, a zatim Akademiju likovnih umjetnosti – baš kao i majstor Magnus, koji mi je oduvijek bio uzor i orijentir.
Kao dijete bio sam neumorni čitatelj Marvelovih stripova. Provodio sam sate uz pustolovine Hulka koje je crtao Herb Trimpe, Spider-Mana Johna Romite i svih likova koji su proizašli iz genijalnog uma Jacka Kirbyja. Te šarene stranice u meni su zapalile strast prema stripovnom pripovijedanju, epskim pričama i snažnim ljudskim karakterima.

Zatim je došao Magnus. Kada sam otkrio Alana Forda, to je bila ljubav na prvi pogled. Odmah me osvojio njegov neponovljiv crtež, opsesivna pažnja prema detalju, ali i sposobnost da spoji humor i melankoliju, satiru i poeziju. Od tog trenutka više se nisam mogao odvojiti od njega. Kasnije sam otkrio i La Compagnia della Forca, strip koji je Magnus stvorio zajedno s Giovannijem Romaninijem, i tu se zapalila još jača iskra. U toj seriji bilo je sve što sam volio: avantura, ironija, grafička maštovitost i osjećaj kreativne slobode koji se rijetko gdje može pronaći. Mogu reći da je La Compagnia della Forca za mene postala idealan model kako se priča može ispričati s lakoćom, inteligencijom i strašću.

2. Na koje ste svoje prošle radove najponosniji i što biste preporučili našoj publici?

(Mnogo mojih ilustracija iz prošlih godina, kao i stripovi uključujući Alan Ford, mogu se pronaći na mojoj stranici www.giannitacconella.it.)

Nakon što sam nacrtao ona tri broja Alana Forda, moj je put krenuo u drugom smjeru. Dugo godina bavio sam se ilustracijama za djecu – područjem koje mi je donijelo veliko zadovoljstvo, ali me i udaljilo od stripa. Zapravo, nisam crtao stripove od 1990. do 2022. godine – više od trideset godina pauze.

Zatim sam promijenio posao i postao profesor. Postupno sam se vratio crtanju stripova iz zabave, i tako sam prije tri godine ponovno započeo s radom, s obnovljenom strašću. Imao sam sreću susresti izdavača koji je povjerovao u mene i objavio Le donne nascoste, strip u tvrdom uvezu, velikog formata „na francuski način“ – zbirku od sedam samostalnih priča, svih nacrtanih u mom osobnom „Magnusovom stilu“.

Godine 2023. izašao je L’ultimo spettacolo di Isa Bluette, a 2024. Il delitto di via Fontanesi. To su različita djela, ali svako od njih predstavlja važan dio mog umjetničkog puta. Teško mi je reći koji mi je najdraži – volim ih sve jednako, kao što se vole vlastita djeca, jer u svakome od njih postoji dio mene, mog života i mojih strasti.
Sada se vraćam s novim stripom: Giovanni Pisano e la Torre Pendente, koji će izaći u prosincu 2025. za Pacini Editore iz Pise. To je djelo nacrtano u grotesknom stilu koji toliko volim, u istom duhu i vizualnom izrazu koji su me prije mnogo godina zaljubili u Alana Forda i La Compagnia della Forca.

3. Radili ste na tri broja Alana Forda: 242, 245 i 248. Možete li nam reći kako je došlo do te suradnje i podijeliti neki detalj o tom iskustvu?

Godine 1998. sudjelovao sam na natječaju organiziranom povodom 25. godišnjice Alana Forda i bio sam jedan od trojice finalista. Nagrada je bila nezaboravno iskustvo: tri dana u Bordigheri, u Liguriji, uz more, s ručkovima i večerama za istim stolom s Maxom Bunkerom, njegovim sinom Riccardom i ostalim natjecateljima.

Tih sam dana imao i sreću upoznati Maria Gombolija, budućeg scenarista i izdavača Diabolika, s kojim sam odmah uspostavio dobar odnos. Po povratku u Torino odlučio sam ne gubiti vrijeme – odmah sam kontaktirao izdavačku kuću MBP i otišao u Milano da osobno pokažem svoje crteže Maxu Bunkeru.

Savršeno se sjećam tog trenutka – radio sam dva mjeseca na tom materijalu, a on ga je pregledao za petnaestak sekundi. Zatim mi je, na svoj uobičajeni način, rekao da napravim seriju studija svih likova TNT Grupe sprijeda, sa strane i u tri četvrtine, te da mu ih pošaljem kad budu gotovi.

Ubrzo me stavio na probu: tražio je da nacrtam šesnaest stranica broja 237. No ti ga crteži nisu uvjerili i suradnja je tada prekinuta. Naravno, bio sam razočaran. Nakon nekoliko mjeseci ponovno su me kontaktirali i ponudili mi da nacrtam novih šesnaest stranica, ovaj put za broj 242. Ta je druga proba prošla dobro i tako je započela moja kratka, ali intenzivna suradnja sa serijom. Ukupno sam nacrtao tri broja Alana Forda – baš kao i Giovanni Romanini.

4. Jeste li upoznali Bunkera i druge crtače? Magnusa?

Već sam ispričao kako sam upoznao Maxa Bunkera. Nažalost, naši su se odnosi prekinuli oko 1990., jer se nismo uspjeli dogovoriti oko honorara i odlučio sam napustiti seriju. Bio je to neminovan rastanak, ali i važan korak na mom umjetničkom putu.
Što se Magnusa tiče – imam veliki žal što ga nikada nisam upoznao osobno. Umro je 1996., čime je zauvijek nestala mogućnost da ga sretnem, da mu stisnem ruku i zahvalim za sve što mi je dao. No, mogu reći da ga „susrećem“ svaki put kad crtam. Uvijek ga prizivam u svojim stripovima. Njegova lekcija, stil i senzibilnost stalno su prisutni u mom radu. Svaki moj strip posvećen je i njemu i njegovoj umjetnosti.
Imao sam zadovoljstvo upoznati Raffaelea Della Monicu, kojem sam pokazao svoje table iz L’ultima lotta br. 248. Bio je već afirmirani crtač, vrlo ljubazan i simpatičan, ali smo se kasnije izgubili iz vida. Godinama kasnije upoznao sam i njegova prijatelja Giuliana Piccininna. U posljednje vrijeme povremeno se viđam s Dariom Peruccom u Casale Monferratu – uvijek ugodan razgovor.

5. Gdje biste smjestili Alana Forda u Italiji po pitanju popularnosti i kulturnog utjecaja? Žao li vam je što se više ne objavljuje?

Što se tiče kulturnog utjecaja, teško je točno reći, ali sigurno je da je ovaj strip, nastao 1969., dijelom inspiriran talijanskim filmom – posebno filmom I soliti ignoti, u kojem su se obrađivale slične teme. Preporučujem ti da ga pogledaš – gotovo kao da gledaš TNT grupu, bandu nespretnih lopova, baš poput naših junaka.

U Italiji je Alan Ford i dalje poznat, ali, nažalost, više nema popularnost kakvu je nekad imao. Većina starih čitatelja se donekle udaljila; mnogi su razočarani novijim pričama, iako i dalje jako cijene rad Darija Peruccae, koji je, osim što je izvrstan crtač, i moj drag prijatelj i kolega. Serija se još uvijek objavljuje, ali je već godinama ne pratim.
Žao mi je što je autor „raspustio“ TNT grupu i zamijenio je parom Alan Ford–Minuette. Osobno mi se taj lik nikada nije svidio; uvijek sam ga doživljavao kao narativni trik da se nastavi linija ženskih likova koje je Bunker ranije stvarao – poput Kerry Kross, Beverly Kerry ili nedavno Petre.

6. Jeste li imali suradnju ili kontakte s izdavačkom kućom Bonelli?

U 2000-ima sam se nekoliko puta pokušao prijaviti kao crtač za Dylan Doga, ali bez uspjeha. U konačnici, moj je stil snažno inspiriran Magnusom, dok se u Bonelliju više cijeni drugačiji, realističniji grafički jezik, bliži njihovim standardima.
Srećom, imao sam priliku surađivati s izdavačkom kućom Astorina, koja izdaje Il Grande Diabolik, za koju radim nekoliko kratkih priča – trenutno na trećoj. Moram reći da je to vrlo poticajno iskustvo.

Na neki način, postoji „crvena nit“ koja povezuje Magnusa i Diabolika – preko Kriminala i Satanika – linija koja spaja eleganciju crteža, ljubav prema misteriju i mračnu dušu talijanskog stripa šezdesetih.
U posljednjih godinu dana bio sam u kontaktu i s Morenom Burattinijem, scenaristom Zagora.

7. Na kojim projektima trenutno radite? Gdje ih možemo vidjeti kada budu gotovi?

Giovanni Pisano e la Torre Pendente izlazi u prosincu 2025. i bit će dostupan u knjižari na Trgu Duomo u Pisi, kao i online. Sljedeća epizoda Il Grande Diabolik planirana je za proljeće 2025., dostupna u kioscima.
Svi ostali moji stripovi mogu se kupiti na različitim web stranicama, poput Amazona, IBS-a i drugih.

8. Koliko poznajete naše krajeve? Poznajete li nekoga u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji ili drugim zemljama bivše Jugoslavije?

Još nisam bio u vašoj prekrasnoj zemlji, ali se nadam da ću je jednog dana posjetiti. Znam da je Hrvatska zemlja bogate povijesti, kulture i strasti, i jako bih volio osjetiti njezinu atmosferu, upoznati ljude i mjesta te možda osobno susresti čitatelje koji godinama vole Alana Forda i talijanske stripove.
Tijekom godina u Torinu sam upoznao nekoliko Srba i Hrvata i nosim lijepe uspomene. Posebno se sjećam prijatelja Emila Popovića, s kojim sam dijelio lijepe trenutke. Nažalost, nismo se vidjeli već mnogo godina – kao što to često biva u životu, izgubili smo kontakt. Volio bih ga ponovno sresti – bio bi to način da se zatvori jedan krug i, ujedno, da konačno upoznam zemlju koja me oduvijek fascinirala.
Moja partnerica Jari je Slovakinja i nije poznavala Magnusa prije nego što je upoznala mene.

9. Što radite kada ne crtate?

Sviram gitaru i klavir u svom Beatles cover bendu, što radim iz strasti i hobija. Projekt je nastao iz zajedničke ljubavi prema njihovoj glazbi, a naš cilj je prenijeti publici ne samo pjesme, nego i energiju i duh „Fab Four“.
Nastupamo uglavnom po pubovima i restoranima, mjestima koja omogućuju intimniju i izravniju atmosferu s publikom.
Svi smo veliki zaljubljenici u glazbu, osobito Beatlese – poznajemo njihove priče, detalje aranžmana i nastojimo vjerno prenijeti emocije koje njihove pjesme bude.
Nevjerojatan je osjećaj vidjeti ljude kako pjevaju s nama, emotivno se povezuju i ponovno otkrivaju pjesme koje su obilježile čitave generacije.